11.04.2006., utorak
Dijete cvijeća i dijete mraka
|
Današnji post bit će o mojim curicama. Imaju 16 i 18 godina ali još uvijek ih tako zovem. Iako sam ih jednako odgajala ispale su posve različite. Starija se oblači u crno već godinu dana što me pomalo već brine. Mislila sam da je to prolazna faza ali sad već pomalo sumnjam u to. Sluša gotik metal (tako to ona zove), muzika je grozna. Čak je i hrčak u njihovoj sobi pomalo histeričan. Valjda od muzike. Inače je ok. H, danas je čak obukla hulahopke u boji. Tračak nade. Mlađa sluša Beatlese, Elvisa i Doorse. Oblači se vedrije, otkačeno. Nije ju briga za modu ni što drugi nose. Obje vole čitati, ne vole pospremati sobu, mlađi brat im ide na živce. To im je zajedničko. Oko svega drugog se svađaju. Pošto imaju zajedničku sobu smeta im muzika od one druge, svađaju se oko termina za kompjuter. Čak i oko moguće boje zida u sobi koja je sada zelena. Mlađa bi narančastu sobu, a starija bi onda dva zida crna (??). Rješili smo to tako da soba ostaje zelena. Inače se vole i kad jednoj nešto branim druga me nagovara da joj to dozvolim. Ipak, svađe su svakodnevne. Kad sam ih jednom upitala zašto se svađaju jednostavno mi je starija odgovorila "moramo mama, sestre smo". Onda sam se sjetila svoga odrastanja i svojih sestara i svađa i svega. I shvatila sam da je to normalno. Nadam se da će kad odrastu biti jedna uz drugu u teškim trenucima i da će se smijati sadašnjim prepirkama. :)  |
09.04.2006., nedjelja
Moja voljena nećakinja.
|
Dugo nisam pisala jer nisam znala o čemu da pišem. Današnji dan mi je nametnuo temu. Početak moje priče vraća nas 21 godinu u prošlost. Tada sam bila mlada, naivna i dobra. Centar svijeta za mene je bila moja sestra, učiteljica matematike. Ona je bila razlog mog života, beskrajno sam joj se divila, vjerovala svakom njezinom savjetu, svakoj njezinoj riječi. Vjerovala sam da je ona oličenje dobrote i da i ona mene voli jednakom mjerom kao i ja nju. Zatim se rodila njezina kćer, moja prva nećakinja. Dotad su mi sva djeca bila bezvezna i nezanimljiva ali nju sam otpočetka obožavala. Sjećam se dobro njezinih prvih mjeseci i godina. Bistre plave oči, vragolasti pogled. Imala je svu moju ljubav. Naprosto sam je obožavala. Poslije je ona dobila sestru a ja svoje troje djece, ali moja ljubav prema njoj nije se umanjila. Dosad sam joj se divila i smatrala je posebnom. Svih tih godina moja obožavana sestra je koristila svaki trenutak i naš susret da me ponizi, povrijedi i omalovaži. S vremenom je to činila mom mužu i mojoj djeci. Ja sam samo uvijek željela da se naše kćeri vole kao obitelj i slažu. U skladu s tim sam odgajala svoju djecu. Ne znam zašto sam to sve trpjela i prelazila preko toga. Nedugo sam se prvi put pobunila i vratila joj istom mjerom. Rezultat toga je da već mjesec dana sa mnom ne razgovara. Ali to nije kraj priče. Ona je sad okrenula svoje kćeri protiv mene i moje djece. Sada si ni one više nisu dobre iako nije došlo ni do kakve direktne svađe među njima. Mene je okarakterizirala kao pokvarenu. Moja vlastita obožavana nećakinja je došla u moju kuću održati mi lekciju. Ja sam ostala u šoku. "Moja mama se jaku ljuti na vas. Razočarana je. Tata je bio u pravu kada je govorio mami kakvi ste vi." Sad se ja pitam kud je otišla moja dugogodišnja ljubav prema njoj. Zar sam ja to sve zaslužila? Moja djeca to nikad ne bi, i takvim tonom razgovarali s 20 godina starijom osobom od sebe. Pogotovo znajući koliko ih ona voli. Pa nije valjda glupa da se ne sjeća školskih praznika, rođendana i svega ostalog. Trebat će mi ipak neko vrijeme da dođem k sebi. Čak su i moje kćeri u šoku kad su čule kojim mi se tonom obraćala. A ja se nakon svega pitam na koga sam trošila svoju ljubav, zbog čega su mi trebale tolike godine da shvatim da moja vlastita sestra nije vrijedna ljubavi nego žaljenja!  |
29.03.2006., srijeda
Prvi post.
|
Za početak, skužili ste da ludo obožavam Parni Valjak. Žalim što su se raspali. Imaju divne tekstove. Muzika je luda. Za mene smirujuća. Podsjeća me na mladost. Kad slušam njihove pjesme čini mi se kao da sam ih ja pisala. itd. itd......  |